U strasti postoji jedna čudna i mučna strana koja ljude razapinje na križeve iskovane od metala. Taj križ toliko povije kičmu i zamrači čovjeku pogled da odjednom više ne zna ni ko je bio, ni zašto je nekad bio neko drugi. Postoji taj neki trenutak, iluminacija, čudo, hereza ili bogzna što, ali postoji... kada se čovjeku kojem je strast dala na leđa križ odjednom ispred očiju poslože mnoge stvari. I taj kratki, nepomični trenutak ponekad znači razliku između života i smrti. Ako tad sa sebe ne zbaci križ, ostat će na njemu do kraja svijeta da ga povija do zemlje. Sve dok ne dođe do trenutka kada će mu oči gledati u zemljani strop i kada će se zalud kajati. Ti križevi. Čudna stvorenja.
Možda bi me zbog ove analogije u srednjem vijeku neki ambiciozni Torquemada na lomači spalio. A možda i ne bi.
Nije ni važno.
Iz jednog huka gdje je Andrić započeo svoj roman čuli su se krici prošlosti. Tma i tmuša na sunčevu sjaju, iza brujanja fotoaparata i njemačkih poštapalica, vikali su i jadali se kao i mi danas da ih bije zla sudbina balkanskih brda. Pljunuo sam u pravcu krika, misleći u sebi kako čak ni prošlost, davna i potrošena, ne smije da prizna sama sebi da nije bilo krivo brdo, ni huk gdje je Andrić započeo svoj roman.
Krivi su oni, baš kao i mi. Očijukajući danima, kao gušteri na vrelom suncu, otpuhujući duboke uzdahe i pričajući bajke o nekim tobože boljim vremenima. Takva je to zemlja. Naprosto se čovjek začudi. I nema tu više truna romantike. Prošla je sa prvim zaboravljenim metkom i sa prvom zakopanom čahurom. Povukli su se svi u svoja brda. Oni rijetki u doline. I čekaju znak sa neba.
Možda je trebalo davno otići i kao Štulić sebi priznati da se odozgo vidi bolje. Da je izdaja svih nas zapravo u nama samima odavno čučala i čekala. Izdaja nečega što nije ni postojalo zapravo. I koga kriviti ako nije ni postojalo?! Nas?! Nebo?! Zemlju?! Ne znam.
Znam samo da mi želudac ne podnosi zanesene glave koje i dalje vjeruju u bajke.
U kojoj zori se krije tajna, u kojem času se oprost dijeli, među ljudima i... iznad ljudi?! Osim oštrica zime i metala, osim vjetrova koji razaraju svaki mir u duši, šta je još preostalo da mu se predam? Među nama su se namnožile tajne. Među nama su se posijale laži. I ja ih trpim ne sudeći nikome osim sebi. Pravo da kažem, ne znam ni sam više zašto.
U visinama Alamuta, daleko od svijeta, ja sanjam tebe u dalekom gradu kako s nekim drugim gledaš u nebo i kako ti on pokazuje na mene, odbačenog otpadnika, ispod istočnih nebesa skrivenog i tugom ophrvanog otpadnika od vas, ljudi s kojima sam sanjao zajedno, sve dok nije došla oluja i odnijela me u tvrđavu Hasana Sabbaha, da po njegovoj volji sudim i ništim.
U kojoj zori i u kojem času ćemo znati hoću li se ikada vratiti? Odgovori mi, Bože Svemogući, oprosti mi i drži me budnim dok sam još barem sjenka onog čovjeka koji ti je iskreno robovao. Da mi je samo prisjetiti se svega. Da barem mogu čuvati uspomenu, bez prljavštine, krvi i suza.
Potrošio sam se, pomislio je. Prostor u kojem sam odrastao postao je tijesan. Ljudi su mi postali teret. Osim ono malo prijatelja koje ionako više ne gledam kao druge ljude. Oni nekako svijetle i nisu mi teret, taman mi došli sa vrećama kamenja.
Potrošio sam se, pomislio je, a kučka je stajala pored oronule bazilike i tresla se od hladnoće. Nije ni lišće više tako žuto. A i romantizam je prošao davno. Potrošio sam se i volio bih ići, pomislio je. Kada dođe do rešetaka kojima su omeđene ovakve zemlje, pomislit će kako je šteta što se toliko potrošio. Rano je. Možda je trebao ostati bez svega nešto kasnije.
Kada bude mogao zrelo razmišljati i postaviti principe svoga postojanja na ona mjesta koja zaslužuju.
Bez kolaža i anarhije.
| < | studeni, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Ovdje se može pročitati svašta. Ali i ne mora ništa. Svaka riječ funkcionira sama za sebe i kao takva nema mnogo veze sa prethodnom. Alter ego srednjovjekovnih ubojica također može, a i ne mora, imati mnogo veze sa temama koje će ovdje da se pojavljuju.